Opsesivno kompulzivni poremećaj

Opsesivno kompulzivni poremećaj (OCD)

Među najozbiljnijim i najonesposobljavajućim oblicima psihopatologije je opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP). Ovaj poremećaj je otporan na farmakološke terapije i tradicionalne psihoterapije zbog svoje logične, neobične, a ponekad i bizarne strukture. Tradicionalni psihoterapijski pristupi, u liječenju OKP-a, koriste racionalno logičko razmišljanje temeljeno na običnoj logici, što se u konačnici sukobljava s neobičnom logikom samog poremećaja. Patiti od OKP-a znači pokazivati ​​​​rituale ponašanja i/ili misli koji predstavljaju psihološku zamku iz koje je teško pobjeći. Oni mogu učiniti život nemogućim za osobu koja pati, ali i za one oko nje. Ciorian EM izjavio je: " Neki imaju nesreće; drugi opsesije. Koji su više za sažaljenje ?"

Rituali koje osoba može izvoditi su neizbježni i nekontrolirani te se mogu izvoditi kako bi se spriječila ili poboljšala njezina stvarnost ili kako bi se popravili negativni učinci neke radnje ili misli. Ovo su tri glavne klase kompulzivnih rituala, ali bez obzira uključuju li misli ili ponašanje, oni potiču sam poremećaj, čineći osobu robom mehanizma putem kojeg nastoji kontrolirati svoju stvarnost.

Prema klasifikaciji koju je predložio APA -in (Američko psihijatrijsko udruženje) DSM-IV-TR (Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje), OKP je anksiozni poremećaj karakteriziran prisutnošću opsesija i kompulzija. Nakon toga, izlaskom DSM-V, objavljenog 2014. godine, stvoreno je novo poglavlje pod nazivom "Opsesivno-kompulzivni poremećaj i srodni poremećaji", koje je razdvojeno od anksioznih poremećaja. Novost leži u činjenici da je identificiran kao zasebna nozološka cjelina zajedno s drugim srodnim poremećajima. Epidemiološke studije pokazale su incidenciju u populaciji od približno 5%.

Poremećaj podjednako pogađa oba spola, a prosječna dob početka bolesti kreće se između 22 i 35 godina, ali se može početi postupno manifestirati u djetinjstvu i adolescenciji. Najčešće korišteni terapijski pristupi u liječenju OKP-a su kognitivno-bihevioralna terapija i kratki strateški pristup. Postoji značajna razlika između dvije vrste intervencije: kognitivno-bihevioralni pristup, često u kombinaciji s farmakološkom terapijom, vodi pacijenta kroz proces osvješćivanja i dobrovoljnog napora kako bi naučio kako se boriti protiv poremećaja ili ga upravljati. Mogli bismo to sažeti kao "prvo objasni, pa vodi". Što se tiče strateškog pristupa, međutim, terapeut koristi terapijske strategije koje imaju za cilj stvoriti korektivna emocionalna iskustva u percepcijama, a zatim razviti sposobnost upravljanja. U ovom slučaju, koncept možemo sažeti rekavši "prvo poticati djelovanje, pa objašnjavati", polazeći od pretpostavke da, kako je rekao Pascal, oni koji sami sebe uvjeravaju to čine brže i bolje! Strateško učenje je stoga jače ako pacijent prvo iskusi mogućnost upravljanja problemom kroz slučajne događaje koje planira terapeut.

Sumnja je odskočna daska za kreativno razmišljanje, ali je u isto vrijeme i pokretač opsesivnog razmišljanja.
(George Nardone)

Osoba koja razvije opsesivno-kompulzivni poremećaj općenito iu početku koristi ritual kako bi se nosila s fobičnom situacijom od koje se želi zaštititi. Ritual, stvoren kontrolom onoga čega se boji, stvara pacijentovu samoobmanu da je zaštićen. Ponavljanje ovih radnji tijekom vremena tako će učvrstiti poremećaj, koji je stoga postao zamka koja će osobu zatočiti. Sa strateškog gledišta, osoba koja prezentira OKP pokazuje tri uobičajena pokušaja rješenja koja, misleći da su odlučujuća za problem, zapravo ga hrane i održavaju.
Ta pokušaja rješenja su: strategija izbjegavanja onoga što plaši, zahtjev za uvjeravanjem i pomoći, provođenje preventivnih, pomiriteljskih i restorativnih rituala. Terapijska intervencija stoga će biti usmjerena na prekid provedbe pokušanih rješenja koja održavaju nelagodu u bolesniku iu obiteljskom sustavu.

Kao što je već predviđeno, pacijenta se racionalnim objašnjenjima ne može uvjeriti da eliminira svoje opsesije ili da prekine izvršavanje svojih ritualnih radnji.5 Strateškom intervencijom, primjerice jednim od manevara osmišljenih da djeluje na poremećaj, on će tražiti precizno "bolje" izvesti ritual, predlažući "učinkovitiju metodu" za zadovoljenje vlastitih potreba i postizanje svoje svrhe: kontrolirati strah.

Zatim se slijedi logika koja leži u osnovi opsesivno-kompulzivne simptomatologije, kako bi se stvorio proturitual koji omogućuje pristup pacijentovoj percepciji i vodi ga do otpuštanja simptoma. Kontra-ritual omogućuje razbijanje krutog obrasca sastavljenog od percepcije akcije umirivanja straha-potvrde prijetnje fobičnog uvjerenja. Stoga se ritual (zajedno s druga dva pokušaja rješenja) vidi kao "jedina šansa" da se uguši fobična percepcija, ali u isto vrijeme, upravo zato što se provodi u tu svrhu, samo će je učiniti još prijetećom.
Manevar će očito biti prilagođen i prilagođen pacijentu i njegovom problemu, dakle neće se posezati za istim "receptima" intervencije koji se primjenjuju a priori, nego stvaranje personalizirane intervencije, kao što bi krojač osobi sašio odijelo po mjeri.

Dr. Eleonora Campolmi ( Psihologinja – Službena psihoterapeutkinja Centra za stratešku terapiju)

REFERENCE

Isječci PHP koda Powered by: XYZScripts.com