Tek nakon diplome, prvog dana pripravničkog staža u ustanovi za takozvane "psihijatrijske bolesnike", čujem grmljavinu dežurnog specijalista: "Za vas psihoterapija ne postoji!" U naivnom entuzijazmu neiskustva, šokirala me ova tvrdnja. Tada sam, proučavajući i stječući iskustvo, shvatio značenje te rečenice i da je većina mojih kolega puno više na liniji s uglednim specijalistom, nego s nama stratezima, ne slučajno godinama smatranima hereticima psihoterapije. Enrico, kako ga ja volim zvati, bio je 45-godišnjak s opsesivno kompulzivnim poremećajem osobnosti, povezanim s paranojom progonstva da su ga otrovali voljeni, u svojevrsnoj zavjeri.
Enrico je patio od ovog poremećaja od adolescencije i, u tom stanju, ne samo da se izolirao od svijeta, već je godinama bio podvrgnut kompliciranim ritualima pranja i dezinfekcije, do te mjere da je koža, trljanjem, toliko stanjio da se raspao samo gledajući ga. Kad otac umre, majka se, ne snalazeći se više, obraća javnoj službi koja pronalazi strukturu mog pripravničkog staža za Enrica, gdje je jedini lijek, uz antipsihotike, zaključavanje kupaonica.
Stalno sam se pitala zašto nitko ništa nije učinio za tog čovjeka zarobljenog vlastitom nesretnom dijagnozom. Tada sam, prolazeći vrijeme i promatrajući situaciju iznutra, shvatio da se za njega može nešto učiniti, ali jednostavno nitko ne zna što. Ono što želim reći jest da, iako je dijagnoza bila sigurna i s opisne točke gledišta nije bilo sumnje u to, ono što je spriječilo liječenje bila je činjenica da nam opisna dijagnoza govori o kakvoj se bolesti radi, ali ne i kako djeluje i , iznad svega, kako to riješiti.
Prošlo je neko vrijeme od tada, vidio sam toliko ljudi poput Enrica da prolaze kroz to Centar za stratešku terapiju u Arezzu, gdje sam, imajući sreću raditi s Giorgiom Nardoneom 15 godina, mogao primijetiti evoluciju tehnike, protokola, načina provođenja terapije ne samo s tehničkog stajališta, već i s komunikacijskog gledišta i odnos. Mogao sam sudjelovati u nekoliko važnih projekata, koji su obilježili povijest Kratke strateške terapije, sve do samog kraja, što je dovelo do izrade teksta "Dugotrajna kratkoročna psihoterapija“, O čemu osjećam da mogu potrošiti nekoliko riječi, kako bismo s čitateljem podijelili značenje našeg rada, čak i na tako trnovitom polju kao što je ono o poremećajima osobnosti.
Zahvaljujući tri desetljeća istraživanja-intervencije, provedene primjenom strategija rješenja koja slijede načela znanosti (učinkovitost, djelotvornost, replikabilnost, generalizabilnost i prediktivnost), došli smo do formulacije terapijskog procesa koji bi, poštujući navedene kriterije, mogao također odgovaraju na potrebe ljudi koji su definirani kao kronični, a ne granični, psihotični ili, opet, neizlječivi.
Idući redom, započeli smo s intervencijskim protokolima za poremećaje s jasnim i očitim simptomima, kao što su napadaji panike, fobije, opsesije i kompulzije, poremećaji prehrane i seksualne disfunkcije. U većini ovih kliničkih područja, poremećaj se podudara sa simptomatologijom, nakon što se ugasi, nakon čega subjekt vraća svoju psihičku ravnotežu (Nardone, Watzlawick, 2005). poslije, sve češće nailazimo na bolesti koje traju godinama, dakle kronične, za koje se ukazala potreba da se prvom "strateškom" dijelu doda naknadna faza nadzirane reorganizacije života pacijenata, kako bi, oslobođeni simptoma onesposobljavanja, uz stabilizaciju rezultata mogli graditi novu ravnotežu do koje spontano ne bi došlo.
Stoga smo napustili terapijske tehnike sustavne tradicije (Bateson, Weakland, Haley, 1956.) koje smo koristili u ranim danima s glavnim psihopatologijama, dalje usavršavajući tehnike i terapijske modele koji su već formalizirani, tako da odgovaraju fobičnim varijantama ove patologije, kao i za različite oblike opsesivno-kompulzivnog poremećaja, poremećaja prehrane i seksualnih disfunkcija. Ova tehnološka evolucija učinila je model još rigoroznijim, sustavnijim, au isto vrijeme fleksibilnijim i prilagodljivijim specifičnim terapijskim potrebama brojnih simptomatskih varijanti poremećaja.
Kao psihozu ili pretpostavljenu psihozu klasificirali smo nizove koji su istaknuli poremećaje s očiglednim deluzijama, deluzijama proganjanja, halucinacijama i izraženim disocijativnim stanjima, u kombinaciji s nesposobnošću izgradnje i održavanja značajnih odnosa, ili prisutnošću patoloških komplementarnosti ovisnosti, ili čak slučajevima u kojem su se različiti akutni simptomi međusobno izmjenjivali. To su patologije s malo regularnosti i mnogo iznimaka od pravila, s kojima je, umjesto formuliranja repliciranog i prediktivnog terapijskog protokola, definicija pojedinačnih tehnika i terapijskih manevara koji mogu potkopati patološku krutost i eliminirati mnogo strateški važnija. ili značajno smanjuju stupanj invaliditeta uzrokovanog simptomatskim izrazima poremećaja.
Kao što je navedeno drugdje (Nardone, Watzlawick, 1990; Nardone, Balbi, 2008), učinkovito učinkovita terapijska promjena mora imati istrebljenje poremećaja i njegovih simptomatskih izraza kao prvi terapijski cilj, korištenjem tehnika koje zaobilaze otpor prema promjenama, kako bi se brzo dobiti rezultate. Nakon toga treba uslijediti izgradnja psihičke i bihevioralne ravnoteže koja omogućuje izbjegavanje recidiva poremećaja i izražavanje punog potencijala pojedinca kroz proces učenja putem iskustava i stjecanja.
Drugim riječima, prvi dio terapije je čisto strateški, drugi iskustveni evolucijski, kako bi se učvrstile terapijske promjene i razvilo povjerenje u osobne resurse, zahvaljujući restrukturiranju perceptivno-emocionalnih modaliteta. Treća faza je kognitivna i ima za cilj pobuditi samopoštovanje i osjećaj samoučinkovitosti; terapeut postaje supervizor ili konzultant koji podržava subjekta u kritičnim trenucima, ali ga nikada ne zamjenjuje.
On ne "propisuje", već zauzima poziciju koja gura subjekta, kroz orijentacijska pitanja i parafraze koje redefiniraju različite perspektive analize problema, da otkrije vlastite osobne resurse za stjecanje sigurnosti i autonomije. Terapijski put završava kada pacijent izjavi da se osjeća sigurnim i autonomnim, da više nije u opasnosti ili u ravnoteži, stoga se može suočiti s problemima koje nosi život.
Postojanost poremećaja tijekom vremena ne dovodi do produljenja terapijske faze našeg rada, već implicira potrebu za vrstom dugotrajna terapija, samo kao nastavak prethodne terapije koja je u kratkom roku dala terapijske rezultate. (Watzlawick, 1974; Nardone, Watzlawick, 1990-2005; Nardone, Portelli, 2016; Nardone, Balbi, 2015). U smislu metodološke evaluacije, učinkovitost potvrđuje učinkovitost, baš kao što tehnika mora biti replicirana da bi bila rigorozna ili dala više-manje iste rezultate primijenjene na iste vrste problema.
Da bi se pokazao još naprednijim i tehnološkim, mora predvidjeti ishode svakog pojedinog terapijskog manevra unutar cjelokupne terapijske strategije u njenom slijedu, odnosno biti prediktivan. Prema riječima Paul Watzlawick"činjenica da je patologija patila dugi niz godina ne znači da njena terapija mora biti dugotrajna i bolna".
Što se tiče terapijskih ishoda, ispitali smo tri klinička područja koja zahtijevaju kratkotrajnu psihoterapiju u posljednjih pet godina, oko 35% ispitanika liječenih u našem Centru i onih povezanih: kronični slučajevi, granični poremećaji i poremećaji psihotičnog spektra. Od kroničnih bolesnika, njih 88% potpuno je riješilo problem, dok je što se tiče učinkovitosti broj seansi bio između 12 i 20 u razdoblju od godine dana. Kod graničnih poremećaja, 71% imalo je pozitivan ishod, s liječenjem produljenim na približno tri godine i brojem od 15 do 35 sesija. Što se tiče psihotičnog spektra, učinkovitost je 59% slučajeva, s brojem susreta između 10 i 39.
U više od 80% slučajeva cijele serije, eliminirana je onesposobljavajuća simptomatologija ili znatno smanjen unutar prvih 5 sastanaka. Zasigurno imamo još puno posla na povećanju mogućnosti liječenja, ali smo uvjereni u mogućnost daljnjeg razvoja u tom smjeru (Nardone, Balbi, Bartoletti, Vallarino, 2017.).
Čak i najimpozantnija palača, prema našem iskustvu, ako se minira na pravim mjestima, može se brzo srušiti, a njena gradnja zahtijeva dug i naporan posao, kao što se dogodilo Gioni, Cati, Sereni, Eriku, Anni, Giacomu, protagonistima filma našu knjigu, i za sve one koje svakodnevno susrećemo u našoj kliničkoj praksi, koji poput hodača po žici uče hodati po žici, postajući svaki za sebe svoja stabilizatorska šipka, dok ih mi nastavljamo gledati, postupno sve više i više od daleko, i uvijek spremni intervenirati ako nas opet zatrebaju.
Dr. Elisa Balbi (psihoterapeut, učitelj i službeni supervizor Centra za stratešku terapiju)