Indirektna terapija s djecom i operativna dijagnoza

Kada je pacijent dijete, strateški pristup uključuje potpuno originalan način rada: neizravnu terapiju. Naime, izvrsni rezultati postižu se radom s roditeljima, koji će u ovom slučaju postati pravi "koterapeuti", jer će oni osobno provoditi u praksi indikacije psihoterapeuta i predlagati recepte psihoterapeutu. dijete. koje je potonji identificirao za njih.

O neizravnoj terapiji govorimo uvijek kada primatelj intervencije nije osoba koja dolazi na konzultacije u ordinaciju terapeuta.
Odluka da se ne viđaju djeca mlađa od 12 godina diktirana je raznim i važnim razlozima:

• prije svega izbjegavati etiketiranje, odnosno patologizaciju malog pacijenta ("primum non nuocere" rekao je već Hipokrat);
• štoviše, korisnije je raditi s odraslima, posebno u kratkom pristupu terapiji, jer bi dijete moglo bojkotirati (svjesno ili ne) terapiju;
• i opet, služi osnaživanju roditelja, koji postaju suradnici stručnjaka; to znači i da im se smanjuje otpor, s obzirom da ih uzdižemo u ulogu pomagača i da ih iznad svega apsolutno ne optužujemo.

Što se tiče potrebe ili ne postavljanja dijagnoze, smatramo da dijagnoza stručnjaka (bilo liječnika, psihoterapeuta, psihijatra) može funkcionirati kao proročanstvo koje se onda ima tendenciju ostvariti (au ovom slučaju: totalno negativno proročanstvo ).

Kroz kratku stratešku intervenciju mnoge poteškoće i mnoge bolesti koje djeca predstavljaju mogu se prevladati usmjeravanjem roditelja i pružanjem im najučinkovitijih alata i strategija. S druge strane, svi ostali terapijski pristupi predviđaju deskriptivne dijagnoze i izravne terapije čak i kod vrlo male djece, kroz razgovore, slobodne ili strukturirane igre, crteže, priče, testove itd. Upravo zato što razmatraju odnos s dijete biti temeljna te promatranje istog i njegove interakcije s članovima obitelji, terapija uključuje kako individualne tako i obiteljske susrete.

Biološko-psihijatrijska perspektiva vraća poremećaj biofiziološkim karakteristikama; onaj psihodijagnostički, koristi se testovima različitih vrsta i prirode kako bi došao do dijagnostičkih slika na temelju osobina ličnosti; i konačno, psihodinamska linija bavi se rekonstruiranjem osobne i obiteljske povijesti te otkrivanjem trauma iz djetinjstva. Svim tim perspektivama zajedničko je: traženje uzroka, postavljanje dijagnoze i izravna uključenost djeteta.

Strateški gledano, ovakav način djelovanja doveo bi do znatnog povećanja konfuzije, insceniranja čitavog niza dinamika i novih varijabli kojima je teško upravljati, što bi rezultiralo znatno produljenjem vremena i zaustavljanjem pronalaženja konkretnih riješenje.

Moramo također istaknuti da ove perspektive imaju tendenciju previdjeti činjenicu da postoji kontinuum između "normalnog" i patološkog ponašanja i da kada je riječ o psihološkim poremećajima linearna uzročnost nije valjana, već se uzrok i posljedica međusobno hrane. Zbog toga je potreban drugačiji kriterij ocjenjivanja, ali i drugačiji način intervencije.

Strateška intervencija izrazito je pragmatična, u skladu sa svojom konstruktivističkom matricom, stoga cilja na operativno, a ne deskriptivno znanje; a podaci o djelotvornosti i učinkovitosti koje donosi Centar za stratešku terapiju dovoljno govore u prilog ovakvom načinu postupanja, a upravo na temelju podataka ponovno potvrđujemo važnost nepatologiziranja/etiketiranja malih pacijenata i djelovanja preko roditelja.

Zaključujem posuđivanjem riječi filozofa Williama od Occama: "sve što se može učiniti s malo, učinjeno je uzalud s mnogo".

Dr. Daniela Birello (službeni psihoterapeut Centra za stratešku terapiju)

Bibliografija:
Bartoletti M., 2015., Changing to Grow them. Strateška intervencija za djecu predškolske dobi, Ilmiolibro Self Publishing.
Nardone G., Salvini A. (priredio), 2013., Međunarodni rječnik psihoterapije, Garzanti, Milano.
Nardone G. i tim strateškog terapijskog centra, 2012. Pomaganje roditeljima Pomaganje njihovoj djeci, problemi životnog ciklusa i rješenja, Ponte alle Grazie, Milano.