Terapija kao istraživanje, istraživanje kao terapija

Od 1985. godine, putem empirijske eksperimentalne metode, Centar za stratešku terapiju u Arezzu provodi istraživanje za razvoj naprednih modela kratke strateške terapije usmjerene na rješenje.

Najzanimljiviji rezultat sastojao se u formuliranju protokola za liječenje specifičnih mentalnih poremećaja - posebno fobično-opsesivnih poremećaja i poremećaja prehrane (Nardone, Watzlawick, 1993.; Nardone, Verbitz, Milanese , 1999.) - s vrlo učinkovitim i efikasnim rezultatima, znanstveno priznatim kao najrelevantnijim u psihoterapijskom području (87% slučajeva riješeno je s prosječnim trajanjem od sedam sesija).

Središnja ideja bila je razviti, polazeći od općih terapijskih modela, specifične protokole liječenja za određene patologije, tj. rigorozne sekvence terapijskih manevara s heurističkom i prediktivnom snagom, sposobnih voditi terapeuta korištenjem određenih terapijskih strategija, kako bi razbio specifična patološka krutost prikazanog poremećaja ili problema.

Nakon ove prve značajne promjene, protokoli su osmišljeni kako bi vodili pacijente u reorganizaciji njihovog perceptivno-reaktivnog sustava prema funkcionalnijoj ravnoteži. Cilj ovog dugog i mukotrpnog istraživanja, primijenjenog na stotine slučajeva tijekom razdoblja od više od deset godina, bio je identificirati najprikladnije metode za rješavanje svakog od specifičnih proučavanih problema.

Sve je to također dovelo do novih pretpostavki o strukturi i postupcima rješavanja problema te tehnikama vezanim uz terapijski odnos i jezik. Ti su protokoli razvijeni uključujući specifične tehnike strategije, jezika i terapeutskog odnosa za svaki proučavani poremećaj ili problem.

Ovi protokoli su rigorozni, ali ne i kruti , jer se mogu prilagoditi odgovorima ili učincima dobivenim uvedenim intervencijama - baš kao u šahovskoj igri gdje, nakon početnog poteza, sljedeći potezi ovise o igri protivnika.

U partiji šaha, ako igrač može pronaći poteze koji otkrivaju protivnikovu strategiju, tada je u poziciji pokušati formalizirani niz koji će dovesti do šah-mata.

Isto se događa u terapiji: ako intervencija uspije otkriti modalitet ili perzistentnost određenog poremećaja, terapeut može razviti specifičan protokol liječenja koji će u konačnici dovesti do rješenja prikazanog problema.

U kratkoj strateškoj psihoterapiji , evaluacija ishoda se ne vrši na kraju terapije, već u svakoj fazi terapijskog procesa. Kao i u matematici, tražimo sve moguće odgovore na svaki manevar, a zatim ih provjeravamo empirijskim eksperimentalnim postupcima. Ova metodologija nam omogućuje sužavanje mogućih odgovora (na maksimalno dva ili tri za svaku intervenciju), što nam omogućuje planiranje sljedećeg poteza za svaki mogući odgovor.

Stoga nastavljamo dobivanjem procjene učinaka i prediktivne moći za svaki pojedinačni manevar, a ne samo za cjelokupni terapijski proces.

Sustavni istraživački proces primijenjen na različite oblike psihičkih poremećaja pokazao se kao važan istraživački alat. Zapravo, podaci prikupljeni tijekom našeg istraživanja omogućili su nam da razvijemo epistemološki i operativni model nastanka i postojanosti patologija koje proučavamo. To nas je dovelo do daljnjeg poboljšanja strategija rješenja, u svojevrsnoj spiralnoj evoluciji potaknutoj interakcijom između empirijskih intervencija i epistemoloških refleksija, što je dovelo do izgradnje specifičnih i inovativnih strategija (Nardone, Watzlawick, 2004.).

Istraživanje primijenjeno na naš klinički rad (Nardone, Watzlawick, 2000; Nardone, 1993, 1995a; Nardone, Milanese, Verbitz, 1999) omogućilo nam je identificirati niz specifičnih modela krute interakcije između subjekta i stvarnosti. Ovi modeli doveli su do pojave specifičnih vrsta psihičkih poremećaja, koji se održavaju ponavljanjem pokušaja disfunkcionalnih rješenja.

To dovodi do stvaranja onoga što nazivamo patogenim "sustavom percepcija i reakcija" [1] , odnosno tvrdoglave ustrajnosti u pribjegavanju strategijama za koje se pretpostavlja da su učinkovite i koje su u prošlosti djelovale na slične probleme, ali koje sada samo održavaju problem ( Nardone, Watzlawick , 1990).

Stoga razvijeni model strateškog pristupa nadilazi nozografske klasifikacije psihijatrije i kliničke psihologije usvajanjem modela klasifikacije problema u kojem konstrukt "perceptivno-reaktivnog sustava" zamjenjuje tradicionalne kategorije mentalne patologije.

Sve je to u suprotnosti s trenutnim tendencijama mnogih terapeuta koji su u početku odbacivali tradicionalne nozografske klasifikacije, ali koji danas izgleda žele vratiti njihovu uporabu. S naše točke gledišta, klasifikacija je samo još jedan pokušaj forsiranja činjenica i uokvirivanja pacijenata u njihovu vlastitu referentnu teoriju, bez ikakve konkretne operativne vrijednosti.

U svjetlu ovih epistemoloških pretpostavki, čini se bitnim formulirati ono što nazivamo "operativnom" dijagnozom (ili "intervencijskom dijagnozom") pri definiranju problema, a ne samo "deskriptivnom" dijagnozom. Deskriptivne perspektive poput onih u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM) i većini dijagnostičkih priručnika predlažu statički koncept problema, svojevrsnu "snimku" koja navodi sve bitne karakteristike poremećaja. S druge strane, ova klasifikacija ne pruža operativne smjernice o tome kako problem funkcionira ili kako ga riješiti.

Pod operativnim opisom podrazumijevamo vrstu kibernetičko-konstruktivističkog opisa modaliteta postojanosti problema, tj. kako se problem hrani kroz složenu mrežu perceptivnih i reaktivnih povratnih informacija između subjekta i osobne i interpersonalne stvarnosti (Nardone, Watzlawick, 1990.) .

Na temelju ovih premisa, po našem mišljenju, jedini način da se razumije stvarnost jest intervenirati u nju , budući da je jedina epistemološka varijabla koju možemo kontrolirati naša strategija, odnosno naši "pokušaji rješenja". Ako i kada strategija funkcionira, omogućuje nam da shvatimo kako je problem opstao. Problem razumijemo uvođenjem promjene: kao što naslov ove knjige sugerira, promjena da bi se razumjelo.

Ovo je u skladu s Lewinovim (1951.) pojmovima zastoja i promjene. Lewin je tvrdio da je za razumijevanje kako proces funkcionira potrebno proizvesti promjenu, promatrajući njezine učinke i novu dinamiku. Na temelju te pretpostavke dolazimo do razumijevanja stvarnosti radeći na njoj, postupno prilagođavajući svoje intervencije i prilagođavajući ih novim elementima koji se pojavljuju.

Model napredne terapije konačni je rezultat ovog eksperimentalnog empirijskog procesa, koji se oslanja na modele matematičke logike, koji se mogu kontinuirano provjeravati i verificirati, a koji se, zahvaljujući svojoj formalizaciji, također replicira i podučava.

Konačno, takav model nije samo vrlo djelotvoran i djelotvoran, već je i prediktivan.

Ova posljednja značajka omogućila nam je transformaciju "umjetničke" prakse u naprednu tehnologiju, bez gubitka kreativnog aspekta, neophodnog za kontinuirani proces inovacije. Sve se to odvija uz najveće poštovanje znanstvene strogosti.

Očito, svaka intervencija mora uzeti u obzir pojedinog pacijenta, za kojeg treba biti prilagođena.

Kao što je Erickson tvrdio, svaka osoba posjeduje jedinstvene i neponovljive karakteristike, uključujući interakcije sa samim sobom, drugima i svijetom . Stoga svaki slučaj uvijek predstavlja nešto originalno. Posljedično, svaka ljudska interakcija, uključujući i terapijsku interakciju, jedinstvena je i neponovljiva, a terapeut mora prilagoditi svoju logiku i jezik onima pacijenta.

Samo ako je terapeut sposoban razumjeti temeljnu logiku i koristiti "pacijentov jezik", može nastaviti s temeljitim i "uspješnim" istraživanjem prikazanog problema i njegovih specifičnih načina ustrajnosti. Nakon što se razjasne načini ustrajanja na problemu, terapeut će biti u poziciji koristiti logiku rješavanja problema koja se čini najprikladnijom.

Terapeut sada može detaljnije objasniti svaki manevar, prilagođavajući ga pacijentovoj logici i jeziku. Na taj način, terapijska intervencija može zadržati svoju sposobnost prilagodbe specifičnim karakteristikama i okolnostima svakog pacijenta, bez gubitka iz vida strukturne strogosti intervencije.

Strategija se prilagođava i oblikuje prema strukturi problema i njegovoj postojanosti, a terapijski odnos i jezik koji se koristi moraju biti prilagođeni svakom pacijentu.

Stoga, čak i kada usvojimo poseban protokol liječenja, kao što je fobično-opsesivni poremećaj ili poremećaj prehrane, svaki je manevar drugačiji, ali ostaje isti, budući da svaka intervencija prolazi kroz promjene u svojim komunikacijskim i relacijskim aspektima, dok zadržava isti strateški problem postupak rješavanja. U tom smislu težimo strogosti, a ne krutosti.

George Nardone
(suosnivač i ravnatelj Centra za stratešku terapiju)
na temelju knjige Promijenite da biste znali

[1] Pod perceptivno-reaktivnim sustavom podrazumijevamo redundantne načine percepcije i reakcije pojedinca na stvarnost. Ti se načini izražavaju u funkcioniranju tri temeljna i neovisna tipa odnosa: između sebe i sebe, sebe i drugih te između sebe i svijeta ( Nardone , 1991).