COGITO ERGO SUFFRO. KAD PREVIŠE RAZMIŠLJANJE BOLI

Praćenje ravnoteže intelektualne avanture čovjeka na Zapadu jednako je ponovnom praćenju razvoja racionalnosti kroz vježbu sumnje: filozofija, znanost, psihologija, svi su koristili sumnju i njezino prevladavanje kao povlašteno istraživačko i metodološko sredstvo.
Ali što se događa kada pokušamo primijeniti "kogitocentrizam" u praksi, u svakodnevnom životu, suočeni s izborima i situacijama koje su same po sebi nesvodive na logiku i najgvozdenije rasuđivanje?
Upadamo u zamku, u samozavaravanje, u pravu "psihopatologiju svakodnevice": zavaravamo se da ljubavnu krizu, hamletovsku sumnju, presudnu odluku možemo riješiti oslanjajući se na umirujuću jasnoću silogizma, ili, u suprotnom ekstremu, tražimo sigurnost u "otkrivenim istinama", vjerskim, znanstvenim ili ideološkim. Od nepogrešivog oruđa, cogito se tako pretvara u nepremostivu prepreku, izvor neizvjesnosti ako ne i psihičke patnje, do te mjere da poprima patološke oblike.
Na ovim stranicama Giorgio Nardone kombinira teorijske pretpostavke s kliničkim istraživanjem, predlažući terapijska rješenja "prilagođena problemu" i inspirirana strateškim modelom. Na tragu Kanta, potrebno je strateški "preusmjeriti" misao kako bi ponovno otkrio njezin potencijal: umjesto da tvrdoglavo tražimo odgovore, trebali bismo se brinuti o boljem formuliranju pitanja.