Opsesivno kompulzivni poremećaj

Opsesivno kompulzivni poremećaj (OCD)

Među najozbiljnije i onesposobljavajuće oblike psihopatologije svakako spada opsesivno kompulzivni poremećaj (OKP ili OCD). Ovaj je poremećaj otporan na terapije lijekovima i tretmane kroz glavne tradicionalne psihoterapije zbog svoje logične, neuobičajene i ponekad bizarne strukture. Što se tiče tradicionalnih psihoterapijskih pristupa, zapravo se u liječenju opsesivno kompulzivnog poremećaja koristi racionalno logično zaključivanje koje se temelji na običnoj logici koja na kraju dolazi u koliziju s neuobičajenom logikom samog poremećaja. Predstavljanje OKP-a znači iskazivanje rituala ponašanja i/ili razmišljanja koji predstavljaju psihološku zamku iz koje se teško osloboditi. Oni mogu učiniti život nemogućim onima koji od toga pate, ali i onima oko njih. Ciorian EM je izjavio: "Neki imaju nesreće; druge opsesije. Koje su za žaljenje? "

Rituali koje osoba može izvoditi su neizbježni i nezaustavljivi i mogu se izvoditi kako bi se spriječilo ili ublažilo vlastitu stvarnost, ili kako bi se popravili negativni učinci našeg djelovanja ili misli. Ovo su tri glavne klase kompulzivnih rituala, ali bilo da su misaoni ili bihevioralni, oni hrane sam poremećaj, čineći osobu robom mehanizma putem kojeg pokušava kontrolirati vlastitu stvarnost.

Prema klasifikaciji koju je predložio DSM-IV TR (Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje) odAPA (American Psychiatric Association), OCD je anksiozni poremećaj karakteriziran prisutnošću opsesija i kompulzija. Nakon toga, izdavanjem DSM V, objavljenog 2014. godine, svjedočimo stvaranju novog poglavlja pod nazivom "Opsesivno-kompulzivni poremećaj i srodni poremećaji", koje se razlikuje od Anksioznih poremećaja. Novost je stoga u tome što je identificiran kao autonomni nozološki entitet zajedno s drugim srodnim poremećajima. Epidemiološke studije su pokazale incidenciju u populaciji od oko 5%.

Poremećaj podjednako pogađa oba spola, a prosječna dob početka varira između 22 i 35 godina, ali se može početi postupno manifestirati u djetinjstvu i adolescenciji. Najčešće korišteni terapijski pristupi u liječenju OKP-a su kognitivno bihevioralni i upravo kratki strateški pristup. Postoji značajna razlika između dvije vrste intervencije: kognitivni bihevioralni pristup, često povezan s terapijom lijekovima, kroz proces osvještavanja i dobrovoljnog napora, vodi pacijenta da nauči kako se boriti protiv poremećaja ili upravljati njime. Mogli bismo sažeti da prvo "objašnjava, a zatim vodi prema djelovanju". Što se tiče strateškog pristupa umjesto toga, terapeut koristi terapeutske strategije koji imaju za cilj stvoriti korektivna emocionalna iskustva u percepcijama, kako bi potom stekli vještine upravljanja. U ovom slučaju, koncept možemo sažeti rekavši da "prvo djeluje pa onda objašnjava" polazeći od pretpostavke da, kako reče Pascal, tko se uvjeri, to prije i bolje učini! Učenje sa strateškog gledišta stoga je jače ako pacijent najprije iskusi mogućnost upravljanja problemom kroz slučajne događaje koje isplanira terapeut.

Sumnja je odskočna daska za kreativno razmišljanje, ali je u isto vrijeme i pokretač opsesivnog razmišljanja.
(George Nardone)

Osoba koja razvije opsesivno-kompulzivni poremećaj općenito iu početku koristi ritual kako bi se nosila s fobičnom situacijom od koje se želi zaštititi. Ritual, stvoren kontrolom onoga čega se boji, stvara pacijentovu samoobmanu da je zaštićen. Ponavljanje ovih radnji tijekom vremena tako će učvrstiti poremećaj, koji je stoga postao zamka koja će osobu zatočiti. Sa strateškog gledišta, osoba koja prezentira OKP pokazuje tri uobičajena pokušaja rješenja koja, misleći da su odlučujuća za problem, zapravo ga hrane i održavaju.
Ta pokušaja rješenja su: strategija izbjegavanja onoga što plaši, zahtjev za uvjeravanjem i pomoći, provođenje preventivnih, pomiriteljskih i restorativnih rituala. Terapijska intervencija stoga će biti usmjerena na prekid provedbe pokušanih rješenja koja održavaju nelagodu u bolesniku iu obiteljskom sustavu.

Kao što je već predviđeno, pacijenta se racionalnim objašnjenjima ne može uvjeriti da eliminira svoje opsesije ili da prekine izvršavanje svojih ritualnih radnji.5 Strateškom intervencijom, primjerice jednim od manevara osmišljenih da djeluje na poremećaj, on će tražiti precizno "bolje" izvesti ritual, predlažući "učinkovitiju metodu" za zadovoljenje vlastitih potreba i postizanje svoje svrhe: kontrolirati strah.

Zatim se slijedi logika koja leži u osnovi opsesivno-kompulzivne simptomatologije, kako bi se stvorio proturitual koji omogućuje pristup pacijentovoj percepciji i vodi ga do otpuštanja simptoma. Kontra-ritual omogućuje razbijanje krutog obrasca sastavljenog od percepcije akcije umirivanja straha-potvrde prijetnje fobičnog uvjerenja. Stoga se ritual (zajedno s druga dva pokušaja rješenja) vidi kao "jedina šansa" da se uguši fobična percepcija, ali u isto vrijeme, upravo zato što se provodi u tu svrhu, samo će je učiniti još prijetećom.
Manevar će očito biti prilagođen i prilagođen pacijentu i njegovom problemu, dakle neće se posezati za istim "receptima" intervencije koji se primjenjuju a priori, nego stvaranje personalizirane intervencije, kao što bi krojač osobi sašio odijelo po mjeri.

dr. Eleonora Campolmi (Psiholog - službeni psihoterapeut Centra za stratešku terapiju)

REFERENCE

Isječci PHP koda Powered by: XYZScripts.com