Zarobljeni u mreži: Igra samozavaravanja stvara ovisnost

U vremenu sveopće prijevare, govoriti istinu prava je revolucija
(George Orwell)

Tradicionalnim ovisnostima o pušenju, alkoholu, drogama itd., sada također razvijenim, pridružuju se nove: tehnološke (mobiteli, internet, videoigre), estetske (skalpel, botoks, dijete, prekomjerno vježbanje), fizičke - seksualni (pornografija, fetišizam, samoozljeđujuće ponašanje) i socio-ekonomski (društvene mreže, radoholizam, kupovina, internetska trgovina). Supstance, kockanje, strah od bez mobitela i njegove stalne kontrole, mogu postati kompulzivne potrebe i prave opsesije.

Nove ovisnosti temelje se na dinamici vrlo sličnoj tradicionalnim društveno stigmatiziranim ovisnostima, poput droga i alkohola. Danas, kao što se nekada dogodilo cigareti koju je lijepa i profinjena Audrey Hepburn u Doručku kod Tiffanyja pušila s maksi držačem, pozitivna vrijednost pripisuje se tristo šezdeset stupnjeva. Stoga, baš kao što je chic cigareta godinama kasnije postala cigareta ubojica, tako nove tehnologije, od lijeka za sve bolesti, otkrivaju svoju drugu stranu, koja ih, ako se ne razmotre na pravi način, na kraju čine podmuklima i opasnima.

Sve ovisnosti, pa i one najraširenije, one koje se po zdravom razumu ne mogu smatrati ovisnostima, idu po istom obrascu: na početku je svjesno korištenje onoga što imate (računalo, pametni telefon, društvene mreže, skalpeli, suplementi itd.). ) koji vam mogu pomoći poboljšati/unaprijediti ono što već imate i/ili prevladati vaše nedostatke.

Povećani rizik od zlouporabe proporcionalan je dobrom funkcioniranju onoga što koristite. Misleći da možete doći do cilja - više… lakše, brže, ugodnije itd. - vanjskim sredstvima, zapravo, gubi kontrolu. Pravi problem, međutim, nastaje pretjeranom upotrebom/zlouporabom onoga što se smatra vrlo učinkovitim i preferiranim. Težnja sve više i više u istom smjeru dovodi do manje upotrebe vlastitih resursa. Tako čovjek nailazi na kaznene promjene: postaje sve manje sposoban.

Krug nesposobnost-uporaba/zlostavljanje zatvara se kada se pretvori u ovisnost. Modus operandi ili kompulzivno ponašanje koje dovodi do zlouporabe (sredstva i/ili tvari) je privremeno rješenje, odnosno pokušaj rješenja (Nardone, 1993.). Međutim, ako su s jedne strane trenutne potrebe zadovoljene, s druge se "potreba" širi u umu, postajući opsesija koja jenjava u kompulzivnom činu koji održava problem, prepoznat u većini slučajeva samo izvana. Korak po korak, dan za danom, postajete sve nesposobniji, imate osjećaj izgubljenosti i dezorijentacije, osjećate se loše ako ne možete utišati opsesivna razmišljanja. To je apstinencija! Glavni simptom ovisnosti.

Sve je dalje artikulirano samoobmanama. Svi mi, čak i ako toga nismo svjesni, stvaramo ga kako bismo stvarnost koja ponekad može biti neugodna učinili prihvatljivijom i koherentnijom (Nardone, 2007). Ugledni biolog Trivers (2013.) opisuje ih kao preživjeli mehanizam evolucije koji daje osjećaj kontrole. Samoobmane vam omogućuju da nadiđete stvarnost pomažući u stvaranju više ili manje funkcionalnih svjetova. Općenito govoreći, samoobmane su uglavnom korisne. Imaju posljedice protiv onih koji ih grade kada je promjena stvarnosti kontraproduktivna, kada mi inzistiramo.

Samoobmane ublažavaju silazak u pakao onih koji riskiraju ovisnost. Većina njih, naime, nakon buđenja proživljava noćnu moru, kad se potrese otkrivaju da su do guše i da su potpuno izgubili samokontrolu potrebnu za svoju samoučinkovitost. Ljudsko biće je dobro u stvaranju samoobmana kojima opravdava ono što čini i što osjeća. Osoba u opasnosti od ovisnosti, zapravo, stvara samoobmane kako bi se zaštitila od jakih emocija, osjećala više i/ili bolje. Zahvaljujući tim mentalnim trikovima, osoba koja riskira ovisnost mistificira do te mjere da stvara stvarnost koja je često suprotna postojećoj.

Najčešće samoobmane ljudi zaglavljenih u škripcu ovisnosti su:

• Svi to rade. Na ljestvici bi zauzeo prvo mjesto među zajedničkim samoobmanama. Toliko je raširen jer se usporedba koristi kao mjera za osjećaj. Svaka percipirana razlika potaknut će istraživačku aktivnost, korisnu za premošćivanje jaza potrebnog da bi sličili drugima koji se smatraju više i/ili boljim. Inače će se oni koji uspoređuju osjećati nelagodno, osjećat će se loše i osjećat će zbunjenost, nepotpunost, gubitak kontrole ako vjeruju da su nadmašeni.
• Iluzija moći. To je rezultat osjećaja svemoći, sveznanja, mogućnosti da dobijete sve što želite: kontrolu nad svijetom, nad drugima, nad samim sobom, nad svojim emocijama i impulsima. Sredstvo (mobilni telefon, supstanca, kompulzivna radnja) u tim se slučajevima smatra jedinom mogućnošću da postignete ono što želite. Uz iluziju da se može dominirati stvarnošću svugdje iu svakom slučaju, najgora posljedica je gubitak sposobnosti dizajnerskog mišljenja koje ostavlja sve više prostora za impulzivno djelovanje, koje se kod ovisne osobe manifestira u obliku prisile.
• Neposrednost. Živimo u brzom, frenetičnom, znanstveno naprednom društvu, koje nas dovodi do toga da se sa životom suočavamo s istom bijesom. Suvremeni čovjek, naime, traži lijekove kako bi u trenutku, čudesno, prevladao svaki problem ili stanje patnje (Nardone, 2003). Primamljivo je pribjeći opasnim rutama bijega kako bi se popravilo ono što nije u redu, što nije kako bi trebalo biti (Rigliano, 2004.);
• Nesposobnost. Izbjegavajte učiniti nešto i staviti se na kušnju, odustati nakon prvih pokušaja jer je misao usmjerena prema bilo kakvoj vanjskoj pomoći koja bi mogla doći od nekog drugog i/ili od nečeg drugog što se smatra više i ili boljim, slabi. Izbjegavanje iskusiti sebe, stalno pribjegavanje onome što se nudi, čini čovjeka nesposobnim i potrebitim. U tim slučajevima, paradoksalno, izostanak neugodnog osjećaja da se niste sami uspjeli može značiti da je u tijeku napredovanje ovisnosti.
• Optimizam (malo realizma). Kada se ne može napraviti adekvatan plan stvarnosti, lako je nada odvesti u iluziju. U nedostatku željenih rezultata javlja se osjećaj očaja ili razočaranja koji postupno poprima oblik depresije. Želja za bijegom koja se može javiti, danas kao i nekada, gura prema skloništima koja zarobljavaju iluziju otklonjene opasnosti.
• Savršenstvo. Ogorčenje zbog traženja hrane hrani osjećaj nesposobnosti, nesreće i tjeskobe. Opsjednutost savršenstvom lako se veže za najosjetljivije subjekte, poput adolescenata i onih koji proživljavaju određene trenutke u svom životu. Težnja za savršenstvom, u tim slučajevima, mogla bi se materijalizirati u mediju kojeg se čovjek ne može zasititi.
• Biti transgresivan. Pravila su temelj svakog društva. Okus za zabranjenim čini prijestup užitkom bez kojeg se ne može i koji se zadovoljava u prisilnom činu. Kompulzivni transgresivac vođen zadovoljstvom, iluzijom kontrole, željom da se izdvoji iz mase, postaje žrtvom sebe i svojih želja.
• Udobnost. Želja za udobnim, ugodnim, ugodnim životom svakako nije pogrešna, ali taj se osjećaj ne smije brkati. Sretan život odnosi se na psihičku i unutarnju dimenziju, udobnost i ugoda, s druge strane, odnose se uglavnom na fizički užitak. Ako ne zaradite ono što dolazi, nezadovoljni ste i ne možete cijeniti rezultate. Lak, ugodan i čestit život zarobljava, sebičan, olakšava loše misli; ukratko, opasno je za sebe ali i za druge.
• Svijest. Osjećaj potrebe, stalna težnja prema većoj svijesti stanje je uma za kojim žude oni koji teže kontinuiranom rastu. Oni koji krenu tim putem, prije ili kasnije, otkriju neuhvatljivost svijesti koja bježi baš kad mislite da ste je dosegli. Sokratov paradoks "znati da ne znaš" je opipljiv. Opsesivna potraga za sviješću blokira umjesto da raste, ona stvara sumnju koja je i motor znanja i odskočna daska opsesije (Nardone, De Santis, 2011.).

Adekvatna uporaba tehnologije nedvojbeno je korisna za čovjeka, no pretjerana uporaba dovodi do zlostavljanja i opijanja. Nastavak zlouporabe nečega stvara ovisnost, a to je svjetlo koje vas čini slijepima umjesto da vam omogući veću i bolju vidljivost. Sjaj, iluzija koja se doživljava u stanju "zaljubljenosti" u ono što se koristi, što pruža zadovoljstvo i što vas može učiniti ovisnim, sprječava vas da percipirate stvarnost onakvom kakva ona jest, zavarava vas i čini žrtvama samih sebe. Kao što je Ghandi rekao, zapravo, "čovjekova sklonost da prevari samog sebe neizmjerno je superiornija od njegove sposobnosti da prevari druge".

Dr. Claudette Portelli (službeni psihoterapeut Centra za stratešku terapiju)
dr. Matteo Papantuono (psiholog-psihoterapeut specijaliziran za kratku stratešku psihoterapiju)

REFERENCE

Durkheim E. (2002). Samoubojstvo: studija sociologije. Milano: Rizzoli
Jing Lian (2009). Ugodan život gori je od čaše otrovanog vina, umjetnost. 24. prosinca 2009., tr. engleski: www.clearwisdom.net/html/articles/2009/11/24/112583.htm;
Nardone, G. (1993). Strah, panika, fobije. Milano: Ponte alle Grazie
Nardone G., De Santis G. (2011.). Cogito Ergo patim. Milano: Ponte alle Grazie
Milanese R., Mordazzi P. (2007). Strateški coaching. Milano: Ponte alle Grazie
Nardone G. Rocchi R. Giannotti E. (2001). Obiteljski modeli. Poznavanje i rješavanje problema između roditelja i djece. Milano: Ponte alle Grazie
Nardone G. (2003). Nema noći koja ne vidi dan. Terapija u terapiji kratkotrajnog napadaja panike. Milano: Ponte alle Grazie
Papantuono M. (2007). Prepoznajte i upotrijebite otpore pacijenata. U www.psicoterapiabrevemarche.it
Papantuono M., Portelli C. (2016). Strateško-sistemska intervencija za obitelji i mlade ovisnike o kanabinoidima.
Rigliano P. (2004). Drogirana zadovoljstva. Psihologija upotrebe droga. Milano: Feltrinelli